Nikola Radić

HRVATSKO VAKUUMSKO DRUŠTVO

Berislavićeva 6, 10000 Zagreb

http://www.cro-vacuum.hr/

 

Uvod

 

Vakuumska znanost i tehnika danas obuhvaća široki spektar istraživačkih i industrijskih aktivnosti bez kojih današnja civilizacija ne bi bila moguća. Zbog starine ijednostavnosti pojma, generičko ime vakuum zadržano je za cijeli niz stanja razrijeđenog plina koja se od tlaka atmosfere koja nas okružuje asimptotskipribližavaju ka idealnom “prostoru bez materije”.  Kroz mnogo stoljeća se na pitanje o postojanju (zrako)praznog prostora odgovaralo sa Aristotelovomuzrečicom “Priroda ne trpi vakuum”. Tek u 17. stoljeću nekoliko je pokusa jasno pokazalo da je u hermetičkim posudama moguće proizvesti stanje koje se približava današnjem shvaćanju vakuuma. Oko 1640. Gasparo Berti je napravio uređaj koji je u biti bio vodeni barometar, eksperiment koji je koristeći živu i sa mnogo uvjerljivijim rezultatom 1643. ponovio Evangelista Torricelli, te tako postao rodonačelnik istraživanja tlaka Zemljine atmosfere. U isto vrijeme Otto v. Göricke je u Njemačkoj razvio “zračnu pumpu” kojom je mogao iz hermetičkih posuda isisati zrak do podtlaka koji je omogućavao dramatičnu demonstraciju sile atmosferskog tlaka u eksperimentu sa tzv. magdeburškim kuglama. Time  je prirodoslovlje od samog početka racionalizma u znanosti obuhvatilo i “znanost i tehniku vakuuma”, bez koje je moderna znanost i tehnika nezamisliva.

 

Poznavanje vakuuma u Hrvatskoj u natuknicama

 

Podaci o poznavanju postignuća u istraživanjima vezanim za vakuum i o sudjelovanju u njihovom napretku su za Hrvatske krajeve nedovoljno istraženi i fragmentarni. Nesumnjivo je da su hrvatski znanstvenici koji su radili izvan domovine mogli biti upoznati sa najnovijim dostignućima. Ruđer Bošković je u Rimu zasigurno imao prigodu upoznati se sa tada najmodernijom vakuumskom opremom. Josip Franjo Domin, profesor fizike na Akademiji u mađarskom Györu, je u svojoj Fizikalnoj Raspravi o postanku, naravi i koristi umjetnog zraka iz 1784 (slika1), pisao malo prije toga otkrivenu  (F. Fontana 1772) pojavu sorpcije/ upijanja plina na izžarenom drvenom ugljenu u poglavlju “O novoj vrsti pneumatskih pumpi”. Slika 1: Naslovnica knjige J.F. Domina:fizikalna Rasprava o postanku, naravi i koristi umjetnog zraka

Veliki skok u vakuumskim istraživanjima koji se dogodio se u drugoj polovici 19. stoljeća kada su otkriveni izvanredni učinci prolaska električne struje kroz razrijeđene plinove: plinski izboji (Geissler), katodne zrake (Plücker 1859), kanalne zrake (Goldstein, 1886), X-zrake (Röntgen 1894) odrazio se i u Hrvatskoj. Vinko Dvoržak, prvi profesor fizike na 1874. ponovo osnovanom Sveučilištu u Zagrebu, opskrbio je katedru fizike nizom demonstracijskih instrumenata, među njima i mnogima iz vakuumske tehnike (slika 2).

Uz svoj osnovni interes za akustiku, Dvoržak je vrlo rano u Zagreb nabavio (1896) i primijenio za snimanje kostiju (1897) Röntgensku cijev za radiograme. Otkriće žarulja sa žarnim nitima i njihova proizvodnja među prvima je industrijskim primjenama vakuumske tehnologije. Franjo Hanaman je u suradnji s Dr. Justom iz Beča tome dao nazobilazan doprinos postupkom proizvodnje volframske niti kao žarnog elementa. Slika 2: Zračna crpka “Geryk” iz1902. godine (Tehnički muzej,Zagreb, podaci D. Fulanović)

Vakuum tehnika u Hrvatskoj u doba začetaka industrije

Društvo inženjera i arhitekata u Hrvatskoj i Slavoniji još je 1898. odlučilo da se obrati Vladi sa molbom za osnivanje Visoke tehničke škole u Zagrebu. Ipak, Visoka tehnička škola utemeljena je tek 1919., a 1926/27. pretvorena je u Tehnički fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Zavod za fiziku i fizičku kemiju je od njegova osnutka listopada 1920. vodio Dr. Ivan Plotnikov, svjetski uvažen znanstvenik u području  fotokemije. Zavod se 1923. uselio u novu zgradu na Marulićevom trgu gdje se u dijelu Zavoda sa opremom za električna mjerenja  nalazio i visokovakuumski uređaj za izvođenje pokusa (slika 3). Iako su nam pobliži podaci nepoznati, to je bio jedan od prvih vakuumskih uređaja namijenjen znanstveno-istraživačkom radu u Hrvatskoj.

Slika 3: Laboratorij za električna mjerenja Zavoda za  fiziku i fizičku kemiju Tehničkog fakulteta u Zagrebu, iz Spomen-knjige “Tehnički fakultet u Zagrebu 1919-1929”.

 

Malo nakon toga vakuumska tehnologija se počela uvoditi i u industriju: od 1929. u Zagrebu se vrši regeneracija električnih žarulja a 1932. utemeljena je i “Domaća industrija sijalica”.  U svijetu je vakuumska znanost i tehnika napredovala krupnim koracima: razvitak radiodifuzije temeljene na cijevnoj elektronici, znanstvene instrumentacije, i drugih primjena poticao je razvitak uređaja za postizanje sve boljeg vakuuma i njegovo mjerenje.

Razdoblje nakon Drugog svjetskog rata

Nakon drugog svjetskog rata u Hrvatskoj su modernizirane postojeće i uvedene nove vakuumske tehnologije: Tvornica električnih žarulja je počela proizvoditi elektronske cijevi 1950., fluorescentna rasvjetna tijela 1954., a katodne cijevi 1962. U elektrotehničkoj industriji “Rade Končar” razvijana je proizvodnja živinih ispravljačkih cijevi. Druge industrijske tvrtke koristile su vakuumsku opremu za proizvodnju različitih kemijskih, farmaceutskih i prehrambenih proizvoda. Početkom pedesetih godina utemeljen je vodeći znanstveno-istraživački institut u Hrvatskoj “Ruđer Bošković”. Izgradnja nekoliko velikih istraživačkih uređaja (neutronskog generatora, ciklotrona) tražila je poznavanje i uporabu najmodernijih dostignuća iz područja vakuumske znanosti i tehnike. Iz naraslih potreba razvila se svijest o važnosti vakuumske tehnike u razvitku Hrvatske industrije.

Predstavnici industrije i znanosti iz Hrvatske, ing. Branko Jemrić iz TEŽ-a, Dr. Milena Varićak iz Instituta “Ruđer Bošković” te B. Volf, su uz trojica kolega iz Slovenije sudjelovali su na Prvom Međunarodnom Vakuumskom Kongresu održanom 10-13. lipnja 1958. u Namuru u Belgiji. Kongres je organizirala International Organisation for Vacuum Science and Technology, a Dr. M. Varićak je sudjelovala sa zapaženim izlaganjem svojih rezultata na uporabi termistora za mjerenje niskog tlaka.  Na VIII. Plenumu Saveza mašinskih i elektrotehničkih inžinjera i tehničara Jugoslavije (SMEITJ) održanom 1960. prihvaćen je prijedlog za osnivanje “Jugoslavenskog centra za vakuumsku tehniku”. Stručnjaci za područje vakuuma iz Hrvatske sudjelovali su na Prvom Jugoslavenskom Kongresu o Vakuumskoj Znanosti, organiziranom od strane Slovenskog Vakuumskog Društva i održanom u Ljubljani 20.-22. listopada 1960. Jugoslavenski centar za vakuumsku tehniku (JCVT) utemeljen je dan nakon održavanja prvog kongresa, a pristupili su mu pojedinci i grupe istraživača iz Hrvatske. Iako tada još formalno neorganizirani, hrvatski vakuumski stručnjaci su bili stalna i stabilna grupa fizičara i električnih inženjera koju je na neki način koordinirala i predvodila Dr. Milena Varićak (slika 4).

U to vrijeme glavni interes je bilo unapređenje postizanja i mjerenja vakuuma, a u razdoblju 1952-1960 iz Hrvatske je objavljeno 15 radova (8 u inozemnim publikacijama) iz toga područja. Na II. International Vacuum Congress, održanom 1961. u Washingtonu, U.S.A., jedini sudionik iz tadašnje Jugoslavije bila je Dr. Milena Varićak iz Zagreba, sa izlaganjam o uporabi poluvodiča u visokom vakuumu. Zbog toga je pismo o formiranju International Union for Vacuum Science and Applications (IUVSTA, 8. prosinca 1962.) i poziv za pristupanje nacionalnog vakuumskog društva bio upućen upravo njoj.              Slika 4: Prof.Dr. Milena Varićak (1903-1971)

Kao preduvjet za pristupanje novoformiranoj međunarodnoj stručnoj udruzi  International Union for Vacuum Science, Technique and Applications (IUVSTA), JCVT se početkom 1963. transformirao u Jugoslavenski nacionalni komitet za vakuumsku tehniku (JUVAK). JUVAK je zamišljen kao organizacija vakuumskih društava iz Slovenije, Hrvatske i Srbije, i ta tri društva dijele njegovu povijest (u nejednakim udjelima) do njegova ukinuća u 1992. godini. Hrvatski znanstvenici i stručnjaci sudjelovali su u većini aktivnosti JUVAK-a i redovito pohađali Jugoslavenske vakuumske kongrese, kojih je 11 organizirano u razdoblju 1960-1990.

Hrvatskim stručnjacima trebalo je malo duže da se formalno organiziraju. U studenom 1964. godine, grupa inženjera iz Elektrotehničkog instituta “Rade Končar” i predstavnika uvoznika vakuumske opreme osnovali su Sekciju za vakuumsku tehniku Hrvatske – prethodnicu današnjeg Hrvatskog vakuumskog društva. Stjecajem okolnosti, znanstvenici pri tome nisu sudjelovali. Za predsjednika Sekcije izabran je ing. Zlatko Bobetić iz Elektrotehničkog instituta “Rade Končar” (slika 5), koji je tu dužnost obnašao do 1971. godine.

 

Dvije godine kasnije, Sekcija je organizirala 3. Vakuumski kongres JUVAK-a u Zagrebu. Uz Kongres je 28. rujna 1966. održan i 8. Sastanak Izvršnog Savjeta IUVSTA-e – prva izravna veza između međunarodne Unije i hrvatskih stručnjaka. Na kongresu su, između ostaloga, prikazani rezultati istraživanja u području tankih filmova koja su upravo uzela maha u Hrvatskoj (Dr. B. Marković, IRB). Poslije kongresa organizirana aktivnost Sekcije je postupno zamirala. Slika 5: Ing. Zlatko Bobetić, prvipredsjednik Sekcije za vakuumsku tehniku Hrvatske (1964-1971).

 

Nakon 1971., Sekcija je bila praktično ugašena tijekom nekoliko godina. Nastavljači organizacijskih aktivnosti Sekcije bili su istraživači sa Fakulteta strojarstva i brodogradnje (Dr. B. Liščić, Dr. L. Karbić), koji su početkom sedamdesetih radili na obradi metala u vakuumu u okviru tada saveznog projekta “Vakuumske tehnike i tehnologije”, i stručnjaci koji su se bavili liofilizacijom u prehrambenoj i farmaceutskoj industriji. Usprkos tome, stalna aktivnost u području istraživanja poluvodičkih (Dr. M. Peršin) i optičkih (Dr. A. Peršin) tankih filmova i snažan razvitak teorije u području znanosti o površinama (Dr. M. Šunjić i suradnici) omogućavali su sudjelovanje hrvatskih znanstvenika na mnogim međunarodnim i domaćim znanstvenim skupovima tijekom sedamdesetih godina 20. stoljeća.

U međuvremenu se organizacija stručnih udruga na državnoj razini morala uskladiti sa “federalnim” ustrojem koji se uspostavio u Jugoslaviji. Uslijed osipanja članstva, Sekcija za vakuumsku tehniku Hrvatske nije mogla slijediti Društva za vakuumsku tehniku Slovenije i Srbije i reorganizirati se prema novim pravilima. Zbog toga što je novi Statut definirao JUVAK kao savez najmanje tri vakuumska društva, potreba za revitalizacijom Hrvatske vakuumske organizacije postala je akutna. Kao rezultat toga, na sastanku stručnjaka za vakuumsku znanost i tehniku iz industrije i istraživačkih institucija Društvo za vakuumsku tehniku Hrvatske (DVTH) je obnovljeno 20 srpnja 1978. godine. Za prvog predsjednika DVTH-a izabran je ing. Rajko Stojanović (slika 6).

Glavni ciljevi Društva za vakuumske tehniku Hrvatske bili su poticanje stručnog rada i suradnje svojih članova, povezivanje sa srodnim organizacijama te iniciranje tečajeva iz vakuumske znanosti i tehnike na različitim razinama. Za vrijeme 8. Vakuumskog kongresa u Bledu (Slovenija) 26. listopada 1979. godine, formiran je novi JUVAK kao Savez društava za vakuumsku tehniku Slovenije, Hrvatske i Srbije. Društvo za vakuumsku tehniku Hrvatske je 9. svibnja 1980. primljeno u Savez inženjera i tehničara Hrvatske kao interdisciplinarni član. Kao manifestaciju novoga poleta, DVTH je organiziralo 9. Vakuumski kongres u Zagrebu 13.-15. listopada 1983. godine sa stotinjak sudionika. Slika 6: ing. Rajko Stojanović (1920-1999), predsjednik Društva za vakuumsku tehniku Hrvatske 1979-1990.

Uskoro nakon toga DVTH je ponovo zapalo u organizacijsku krizu. Konsolidacija je pokušana kroz aktivnost na osnovnom nivou – organizacijom obrazovnih stručnih tečajeva i informiranjem potencijalnih članova. Nekoliko tečajeva sa različitom razinom stručnosti oganizirano je tijekom druge polovice osamdesetih godina. Tečajevi su privukli znatan broj sudionika, kako onih bez ikakvog predznanja tako i stručnjaka koji su željeli unaprijediti svoje znanje. Znanstvenici iz istraživačkih institucija (Institut “Ruđer Bošković”, Institut za fiziku) su se kroz tečajeve sve više uključivali u djelatnosti DVTH-a.

U pogledu znanstveno-istraživačkog rada, teme iz područja tankih filmova su nastavljene a eksperimentalna znanost o površinama je doživjela intenzivan rast, dok su neka dotadašnja područja aktivnosti postupno gubila na važnosti. Tijekom 1982/83. izgrađeni su prvi ultravisokovakuumski sistemi u Hrvatskoj. Na Institutu za fiziku M. Milun i P. Pervan su izgradili sistem opremljen masenim spektrometrom za ispitivanje termalne desorpcije, a na Institutu “Ruđer Bošković” izgrađen je ultravisokovakuumski sustav (Z. Šternberg), također opremljen kvadrupolnim masenim spektrometrom, namijenjen ispitivanju isplinjavanja iz  materijala za vakuumske sklopnike i prekidače. Razvojna istraživanja na vakuumskim sklopnicima za elektroindustriju “Rade Končaru” omogućila su dobivanje rezultata iz fizike vakuumskog električnog luka na razini tadašnjeg svjetskog znanja (N. Radić). Eksperimentalna površinska fizika dobila je snažan zamah nabavkom ultravisokovakuumskog sistema za površinske elektronske spektroskopije (AES, UPS, XPS) za Institut za fiziku 1985/86 godine.

Tijekom osamdesetih godina 20. stoljeća hrvatska industrija je hvatala korak sa razvitkom u svijetu. “Rade Končar” je planirao usvojiti proizvodnju vakuumskih sklopnih aparata, surađujući u istraživanjima sa znanstvenim institucijama i tražeći vlastita rješenja. Tvornica poluvodiča RIZ organizirala je proizvodnju integrirane mikroelektronike i nabavila modernu tehnologiju za pripravljanje tankih filmova (uređaj za magnetronsku depoziciju 1984, CVD 1985, ionski implantator 1985/86.) . Uslijed nepovoljnih općih gospodarskih okolnosti oba ova poduhvata temeljena na naprednoj vakuumskoj tehnologiji su nakon nekoliko godina ugašena.

Rezultat ovakvog razvitka bio je pomak u sadržaju stručnog rada DVTH-a od inženjerskih prema znanstveno-istraživačkim aktivnostima, te je na Godišnjoj skupštini DVTH-a krajem 1990. godine za novog predsjednika izabran Dr. H. Zorc a za tajnika Dr. M. Milun – oba iz znanstvenih instituta.

 

Vakuumsko društvo u samostalnoj Hrvatskoj

U vrlo nepovoljnim okolnostima (tijekom domovinskog rata) započeto je razdoblje nove aktivnosti DVTH-a, koje se proteže do danas. Rješenjem Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske od 19. ožujka 1991. godine DVTH je registrirano kao društvena organizacija. Društvo za vakuumske tehniku Hrvatske je u suglasju sa Slovenskim Društvom početkom 1992. odlučilo raspustiti JUVAK, te je podnijelo zahtjev za prijam u članstvo IUVSTA-e kao samostalna nacionalna stručna organizacija. Nakon kratkotrajnog razdoblja pridruženog članstva, DVTH je u punopravno članstvo IUVSTA-e primljeno na 12. Općoj skupštini IUVSTA-e održanoj u den Haagu 12. listopada 1992. godine. Za člana Izvršnog Savjeta IUVSTA delegiran je Dr. H. Zorc. Od tada, DVTH nastupa samostalno u međunarodnim kontaktima i uspostavlja suradnju sa srodnim društvima iz susjednih zemalja. U razdoblju osamostaljivanja Hrvatske i Domovinskog rata, opće teške prilike su u velikoj mjeri ograničavale veze sa svijetom i usmjeravale Društvo na domaću aktivnost. Tijekom 1991., 1992., i 1994. održano je niz znanstevno-stručnih kolokvija na kojima je širem auditoriju prikazana djelatnost članova Društva. Počevši od 1993. svake godine se održavaju bilateralni stručni susreti sa Društvom za vakuumsko tehniko Slovenije – naizmjenično u Hrvatskoj i Sloveniji (Zagreb, 1993 i 1996). DVTH je također jedan od četiri suorganizatora Joint Vacuum Conference – regionalnog znanstvenog skupa koji se u intervalima od tri godine naizmjenično održava u Austriji, Sloveniji, Mađarskoj i Hrvatskoj. Nakon 1994., u teškim uvjetima financijske iscrpljenosti i nedostatne materijalne potpore Ministarstva znanosti i tehnologije organizacijska aktivnost Društva malaksava. Uslijed promjena u strukturi gospodarstva i industrije, znatan dio članstva iz tih sredina se pasivizirao ili osuo. Zbog odlaska na duže boravke u inozemstvu, H. Zorc i M. Milun daju ostavke na svoje dužnosti, a u travnju 1997. godine odlukom Upravnog odbora za v.d. predsjednika DVTH-a imenovan je Dr. Nikola Radić, sa Instituta “Ruđer Bošković” a za v.d. tajnika Dr. Petar Pervan sa Instituta za fiziku u Zagrebu. Na Godišnjoj skupštini održanoj 8. siječnja 1998. obojica su izabrana  sa mandatom od 4 godine, a usvojen je i novi Statut društva koje je jednoglasnom odlukom Skupštine promijenilo ime u Hrvatsko vakuumsko društvo (HVD).

Niz bilateralnih susreta sa slovenskim vakuumistima nastavljen je, a HVD je  organiziralo 6. Sastanak u Zagrebu (1998.), 8. u Puli (2000.) i 9. Sastanak u Trakošćanu, 15. svibnja 2002. Broj sudionika i kvaliteta radova prikazanih na ovim jednodnevnim stručnim susretima stalno raste, te počinje privlačiti i sudionike iz susjednih zemalja. Hrvatsko vakuumsko društvo je organiziralo 8^th Joint Vacuum Conference of Croatia, Austria, Hungary and Slovenia u Puli, 9-15. lipnja 2000. Oko 180 sudionika prezentiralo je više od 200 znanstvenih radova, a Zbornik radova JVC8 izašao je kao redoviti broj uglednog međunarodnog časopisa Vacuum. Stalni rast broja sudionika na znanstvenim susretima koje (su)organizira  Hrvatsko vakuumsko društvo pokazuje da je aktivna jezgra istraživača ostalasačuvana kroz proteklo razdoblje, te se u novim okolnostima i pomlađuje znanstvenim novacima. Mnogi članovi HVD-a redovito sudjeluju na međunarodnim vakuumskim konferencijama i međunarodnim znanstvenim skupovima iz područja znanosti o površinama i tankim filmovima, a neki su bili i pozvani predavači (Dr. B. Gumhalter, Dr. M. Milun).

Nova uprava Hrvatskog vakuumskog društva izvršila je reviziju članstva koje se stabiliziralo na oko 75 pojedinačnih, te 7 skupnih članova. Nešto manje od polovice članova dolazi iz tvrtki koje rabe vakuumske tehnologije u prozvodnji. Ostatak članova je iz znanstveno-istraživačkih instituat i sveučilišta, i bave se pretežno istraživanjima iz područja tankih filmova, materijala za elektroniku i znanosti o površinama, ili samo rabe vakuum kao preduvjet za eksperimentalni rad.

Suradnja sa IUVSTA-om unaprijeđena je redovitim sudjelovanjem predstavnika HVD-a na polugodišnjim sastancima Izvršnog savjeta/ Executive Council, tijela koje upravlja aktivnostima i donosi odluke između Općih skupština IUVSTA-e. Inicijativom predstavnika HVD-a utvrđena su prava i pravila prevođenja edukacijskih materijala u vlasništvu IUVSTA-e. U dogovoru za dužnosnicima IUVSTA-e pokrenut je program financijske potpore nacionalnim vakuumskim društvima  u organizaciji stručnih tečajeva, za čiju provedbu je u Odboru za obrazovanje IUVSTA-e zadužen  predstavnik HVD-a, Dr. N. Radić. Kao znak priznanja za  aktivni doprinos, Hrvatskom vakuumskom društvu povjerena je organizacija 93. Sastanka Izvršnog savjeta IUVSTA, koji je održan u Dubrovniku, 19-21. rujna 2003. godine.

 

Pogled na budućnost

 

Vakuum u svojim različitim kvantitativnim inačicama se danas široko koristi: Grubi vakuum (do tisuću puta razrijeđena atmosfera) svakodnevno se susreće upakiranju, prihvatu i prijenosu različitih stvari, tiskanju i manipulaciji papirom, u medicinskim uređajima itd. U procesnim industrijama – kemijskoj, petrokemijskoj,farmaceutskoj, prehrambenoj, plastike, tekstilnoj i drugima – vakuum do 10^-2 mbar se široko koristi u nizu proizvodnih postupaka. Industrija – metalurgija,toplinska obrada, laserske tehnologije, elektronskih cijevi, rasvjetnih tijela, hlađenja i klimatizacije, automobila – rabi u svojim postupcima vakuum u rasponu 10^-2-10^-6 mbar. Konačno, pokretačka snaga gospodarskog razvitka i rasta najrazvijenijih zemalja – industrija poluvodiča i displaya, koja svojim proizvodimaomogućava izgradnju infrastrukture informatičkog doba – nezamisliva je bez vakuumskih tehnika i postupaka: depozicije tankih slojeva različitim tehnikama,jetkanja, implanatacije itd. Njeni zahtjevi stalno rastu i time potiču usavršavanje i razvitak novih tehnologija. Tanki slojevi na površini danas služe za poboljšavanjeili modificiranje osobina niza materijala (stakla, alata, ukrasa) ili kao materijali izuzetnih osobina za pohranjivanje podataka, displaye i drugo. Pripravljaju sepostupcima u “vrlo visokom vakuumu” do 10^-8 mbar, koji je nužan i za rad niza analitičkih instrumenata (elektronskih mikroskopa, masenih spektrometara).Ultravisoki vakuum (10^-10/10^-11 mbar) je preduvjet za funkcioniranje niza različitih površinskih spektroskopija, za kontrolirano manipuliranja atomima imolekulama, i slične sofisticirane tehnike.

Nanoznanost, koja uključuje i niz postupaka u vakuumu, danas razvija tehnike za novu generaciju proizvoda. Povezanost znanosti, istraživanja i razvoja i industrijeje pri tome preduvjet gospodarskog i društvenog napretka. Na početku trećeg tisućljeća opće okolnosti u Hrvatskoj su se promijenile na bolje, a znanstveni radse našao u nešto povoljnijim uvjetima – najbolje se to vidi po ulaganjima u krupniju istraživačku opremu, oko koje se mogu okupiti autohtone istraživačke grupena programima od nacionalnog interesa. U području vakuumske znanosti i tehnike tu su napravljena dva krupna koraka: u Institutu za fiziku je 2001. instaliranpretražni tunelirajući mikropskop (STM), a 2003. za Institut “Ruđer Bošković” nabavljen je istraživački uređaj za pripravljanje  različitih vrsta tankih filmovapostupkom magnetronskog rasprašenje. Povezivanjem i umrežavanjem postojeće opreme i nabavkom nove, te organiziranjem kolaborativnih projekata kojiuključuju znanstvenike sa različitih institucija (npr. nanoznanost) očekuje se polet istraživanja i uspostava široke suradnje sa partnerima iz inozemstva. Nadati se jeda će u novom ciklusu modernizacije i zasnivanja nove industrije u Hrvatskoj znanje i iskustvo istraživača koji koriste vakuumsku znanost i tehnniku bitiprepoznato i iskorišteno, te da će se u rad Društva sve više uključivati stručnjaci iz proizvodnje i ostalih djelatnosti u kojima se vakuumska tehnika i tehnologija koriste.

Napisano: 2004.